Pizza bestellen Graz Aktuelne vijesti iz BiH Vicevi smesno mujo i haso
Objavljeno: 21.04.2017. u 14:57  

KOLUMNA

Damir Nikšić: Mladi u Jajcu nisu buntovnici bez razloga, oni se hrvu sa osvjedočenim zlom

Nazove me novinarka jednog liberalnog medija da prokomentarišem procese i dešavanja u Jajcu. Radi se o pobuni srednjoškolaca protiv aparthejda u Federaciji BiH, pobuni napredne omladine protiv krajnje konzervativne desničarske politike koja je prethodno rezultirala podjeljenim i odovojenim, doslovno "etničkim", osnovnim školama, a koja kani da kreira iste takve srednje škole.

Dakle radi se o pobuni zdravog razuma mladih i nekorumpiranih umova protiv diskriminacije i segregacije koja je bazirana na etnonacionalističkom nastavnom planu i programu.
 
Ja sam ovih dana u par navrata boravio u Jajcu, održao svoj stand-up u Muzeju AVNOJ-a i razgovarao sa nekim nastavnicima i učenicima koji su me upoznali sa situacijom i svojim aktivizmom. Podržao sam javno njihovu borbu kroz nekoliko mojih uradaka o Jajcu koji su, izgleda, našli put i do nekih medija.  
 
 
Enivejse, nazva me ta novinarka u kišno i sumorno jutro i postavi mi dva-tri jednako pokisla i sumorna pitanja. 
 
Don Kihotovska borba
 
Prvo pitanje je bilo da li je borba tih srednjoškolaca za univerzalni i internacionalni školski plan i program zapravo Don Kihotovska borba. 
 
Tu sam je odmah prekinuo i nastojao odgovoriti tako što ću prvo ispraviti pogrešnu upotrebu ovog termina. Mislim da je potrebno i ovdje objasniti šta nije u redu sa ovim izrazom, tj. načinom na koji ga uglavnom koriste u "našoj savremenoj kulturi".
 
Naime, "Don Kihotovska borba" se često "u nas" brka sa "Sizifovim poslom". Prava  "Tantalova muka" je objasniti prostom svijetu razliku, ali evo, da prođem još jednom kroz nju:
 
Kao što rekoh novinarki, a i da ponovim ovdje, ta pobuna Jajačkih srednjoškolaca i taj njihov angažman, ta njihova želja da se škole ujedine, da svi pohađaju školu po istom, univerzalnom, internacionalnom, kosmopolitskom, liberalnom, progresivnom planu i programu može samo biti, u vrh glave, "Sizifov posao", "uzaludan posao" (jer Sizifu se kamen otkotrlja u podnožje taman kada dođe blizu vrha, pa mora sve ponovo što bi kod nas opet neko brzopleto, parcijalno i površno interpretirao kao: "ne da se usranom do potoka") ali nije nikako i nipošto - "Don Kihotovska borba". 
 
Don Kihotovska borba uopšte ne znači uzaludnu borbu. Ja ne znam odakle to dolazi, ali to je, izgleda, neko pogrešno zaključio ili pogrešno naučio iz lektire nekada davno pa nastavio nesmotreno da se poštapa tom sintagmom kontaminirajući tako čitavu kulturu. 
 
Don Kihotovska borba označava zabludu, pretjerano i posve pogrešno uvjerenje da se borimo protiv strašnog neprijatelja tamo gdje ga i onda kada ga - zapravo nema. 
 
Don Kihotovska borba je u slobodnom prijevodu -  "bunt bez razloga", bespotrebno pompezno pretjerivanje jednog "nazor", "wannabe", borca koji po svaku cijenu želi biti heroj. 
 
Zbog toga se Servantes smatra pretečom "Moderne", jer tretira taj fenomen, tu pojavu koja je postala karakteristična za "Moderna vremena": ta iracionalna žudnja za "Vorholovskih" petnaest minuta slave, medijske pažnje koju očajnički nastojimo zadobiti i osvojiti na najapsurdnije načine. A srednjoškolci u Jajcu su sve osim toga. Ne samo da im ambicija u svemu ovom nije bila takmičiti se sa vršnjacima od kojih neki čak zapostavljaju školovanje čineći sve da bi postali zvijezde raznih "realiti" ili talent šou-programa, već upravo obrnuto. 
 
Ako imamo imalo soli u glavi i smisla za političku i društvenu stvarnost u kojoj živimo,  nikako ih ne možemo, ni u ludilu - ni u bunilu, doživjeti i predstavljati kao buntovnike bez razloga. 
 
Oni ne jurišaju na vjetrenjače, oni ne izmišljaju zamišljenog neprijatelja, oni su se uhvatili u koštac sa ozbiljnim neprijateljem, kako našeg društva - tako i generalno:  čovječanstva. Oni se hrvu sa jednim osvjedočenim zlom, sa konceptima i idejama kojih se civilizovan Evropljanin i stanovnik svijeta ne samo srami, već gnuša i aktivno osuđuje. To su ideje koje su, između ostalog, izrodile kolonijalnu politiku, Aparthejd, Jim Crow zakone, a u Evropi Treći Rajh, Fašističku Italiju..., rezultirale su ropstvom, masovnim grobnicama, najsramnijim pojavama i momentima moderne istorije svijeta. Ovdje se, dakle, ne radi o bezazlenim vjetrenjačama koje nam se samo pričinjavaju kao užasni, monstruozni divovi, već o istinski monstruoznim konceptima i idejama koje promoviraju moćne političko-kriminalne organizacije, partijski karteli kojima ništa ne stoji na putu do šačica pobunjenih srednjoškolaca. 
 
Adekvatnije bi bilo njihovu borbu  nazvati "borbom Davida protiv Golijata" jer to skoro u potpunosti odgovara omjeru snaga i karakteru odnosa, kao i ideološkom rasporedu uloga. David i Golijat jesu prava slika ove borbe. Pa zašto je onda tako ne nazovemo? Zašto je tako ne nazovu novinari? Čemu "Don Kihot"? 
 
Zato što pored samog morala "borba Davida protiv Golijata" implicira i sam ishod. Svi znamo ko je pobijedio u tom duelu, a ko je dobio precizan argument među oči bez obzira na prvobitni omjer snaga, a novinari i mediji, valjda, uglavnom ne žele biti pristrasni (čitaj: ne žele da se zamjeraju). 
 
 
Smisao borbe
 
Imam pomalo osjećaj da, štaviše, žele tu djecu "žive sahraniti", proglasiti unaprijed gubitnicima, ili uzaludnim buntovnicima bez razloga, i to me žalosti.
 
Jer naredno pitanje je glasilo otprilike: Da li ta njihova borba uopšte ima smisla, "s obzirom da su im izgledi za pobjedu mali"? 
 
Ne mogu da vjerujem da u današnjem vremenu Trampa, Le Penove, terorizma, diktatura, ratova, civilnih žrtava, ljudi jasno ne vide i ne shvataju da upravo ta borba jedino i ima smisla, da sve drugo treba ostaviti: televizijske sapunice, talent i realiti emisije, utakmice, kladionice te zasukati rukave i raščistiti ove stvari inače vrlo brzo  više ništa neće imati smisla - pa ni novi džip u garaži. Naravno da ta borba ima smisla "čak i ako nema izgleda za pobjedu". Smisao borbe nije samo u pobjedi. Pobjeda, pehar, nagrada, nisu jedino što motiviše borca. Ima nas koji u borbu ulazimo iz uvjerenja: moralnih, ličnih, ljudskih... Zar to treba objašnjavati?! 
 
Motiv je u osobi, a pobjeda je neizvjesna i tim veća što su izgledi za nju bili manji, zar ne? Možda su nekom mali izgledi za pobjedu upravo izazov, tj. motiv i pokretač koji ga privlači u borbu. Ima nas raznih, pa i takvih. Volimo male izglede. Nismo svi profesionalni borci, ziheraši, pa da se profesionalno borimo za pehar, za ček, za honorar, za nagradu. Ne živimo svi od borbe. Neki žive za borbu. Revolucionari nikada nisu bili plaćenici i obratno: plaćenici nikada nisu napravili nešto revolucionarno. 
 
Revolucija obično dolazi iz uvjerenja, a ne po narudžbi. To bi vjerovatno danas znali i ja to ne bih morao objašnjavati da smo u međuvremenu zadržali određene knjige koje su gorepomenuti režimski arhitekti ovog monstruoznog društva izostavili iz školskog plana i programa. 
 
 
Politika ili demokratija?
 
Prije nego pređem na treća i posljednje pitanje, moram primijetiti da se ovi srednjoškolci ponašaju identično kao što smo se mi ponašali u mjesecima prije zadnjeg rata. Upozoravali smo svoje roditelje na ludilo koje raste, a oni su nas umirivali govoreći nam da to nije tako strašno, kako političari valjda znaju šta rade. Čuvali su svoja radna mjesta i "mudro šutili" puštajući tako da se zlo razmaše do kritične tačke u kojoj ga više niko nije mogao zaustaviti. 
 
Treće pitanje je bilo otprilike: da li će politika na kraju dati zadnju riječ?
 
Hoće! 
 
Politika će uvijek dati zadnju riječ i pronaći rješenje jednako kao što je politika proizvela probleme. Niko drugi i ništa drugo do - politika! Čak i ako "narod" (u smislu: "demos")  sve pozlati - to će biti politički čin jer će se i u tom slučaju narod morati "spontano organizovati" i primijeniti određeni plan, program, zakone, "policy", tj. politiku. 
 
To se zove demokratija. 
 
Problem je u tome što ne postoji politička partija koja ima hrabar, širok, kosmopolitski, progresivni, humanistički, internacionalistički, ne radikalni - već revolucionarni i dalekovidi pogled, pravac i program, tj. jasnu i glasnu viziju ovih prostora i naroda; politička partija koju će građani dovesti na vlast da rašije sve ovo prekrojeno i skroji po mjeri širokogrudog i velikodušnog Bosanskog bića koje sebe stavlja u centar, ne samo Jugoslavije/regije, već i svijeta. Jer ovo sve do sada je sve bilo rezultat politike onog skučenog, uskogrudog, kratkovidog, malodušnog, š*pačkog provincijskog bića koje služi nekome tamo i spremno prodaje i izdaje svoju zemlju i svoje ljude na kašiku ili na mah, ako ćemo pravo. 
 
Predložio sam javno sebe za nastavnika (iako sam univerzitetski profesor) i spreman sam predavati u budućoj internacionalnoj srednjoj školi u Jajcu za minimalac - iz uvjerenja, ali ne želim da to bude privatna srednja škola. Želim da to bude državna škola. Ne entitetska, ne kantonalna, već državna. Internacionalna, a finansirana od strane države. 
 
Jer za takvu školu je prvo potrebna politika, tj. koalicija političkih partija koja će kreirati vlast, politiku, plan i budžet, Ministarstvo za kulturu i obrazovanje na nivou države, a s tim i budućnost u kojoj želimo živjeti, za koju se želimo boriti, u koju želimo vjerovati.
 
Sve drugo nije zaslužilo našu pomoć i intervenciju već samo i jedino propast i prijezir nakon propasti. Stoga: neka crkne ovakva Bosna i Hercegovina i neka se iz bunta te djece u Jajcu rodi nova, bolja, šira, vedrija, pametnija BiH - i ne samo BiH, već i regija!
 
Naravno da će politika imati zadnju riječ, ali kakva će ona biti i kako će glasiti zavisi ne samo od glasa koji ćemo dati, nego od demokratije na kojoj ćemo insistirati niko drugi do mi: ne stranci, ne naši roditelji, đedovi, ne naši prađedovi, ne naši stari u ime naših predaka, nekih davnih bitaka, već mi - mladi, budući i sadašnji roditelji - i to u ime naše djece, njihovog prosperiteta, njihove buduće širine i, što je najvažnije i najsvetije - njihove slobode. Mi se od danas, svi zajedno, moramo zajedno sa tom djecom u Jajcu početi boriti za slobodnu teritoriju u mrakom i mržnjom okovanoj i okupiranoj regiji.
 
 
KOMENTARI