Pizza bestellen Graz Aktuelne vijesti iz BiH Vicevi smesno mujo i haso
Objavljeno: 05.11.2016. u 14:37   |  Izvor: ABC.ba 

Strastveni ljubitelj krajiške historije i starih gradova

ABC intervju sa Almirom Kurtovićem: Turizam je perspektiva ovoga kraja

Bišćanin Almir Kurtović široj javnosti poznat je kao strastveni ljubitelj starih gradova, čiji radovi i skice građanima svakim danom daju više uvida u cijelokupnu sliku i stanje naših gradova nekada i danas. Sa zaljubljenikom u historiju i građevine koje odoljevaju zubu vremena, koji je svoj rad posvetio je istraživanju i dokumentovanju našeg historijskog naslijeđa, razgovarali smo o historiji, starim gradovima, životu u Švicarskoj i povratku u BiH, te perspektivi ovoga kraja.

Almire, prije svega, hvala Vam sto ste odvojili vaše vrijeme za razgovor, kako bismo Vaš rad predstavili čitaocima našeg portala.

ABC: Za početak, s obzirom da ste vjerovatno relativno nepoznati široj javnosti možete li predstaviti našim čitaocima?

Hvala Vama što ste se osvrnuli na moj rad i pružili priliku da predstavim sebe i ono što radim. Zovem se Almir Kurtović, rodbina, prijatelji i poznanici me zovu «Ami» - pa sam taj nadimak ubacio i zvanično između imena i prezimena. Rođen sam 1977. u Bihaću, odrastao tu i završio sedmi razred osnovne škole. To je bilo u junu mjesecu 1991. godine, kada sam se sa mlađim bratom i roditeljima preselio u Švicarsku, gdje sam nastavio školovanje, zaposlio se, i tamo živio i radio svega skupa tridesetak godina. Oženjen, i od 1. jula ove godine smo ponosni roditelji malog dječaka. U Švicarskoj sam radio u glavnom, skoro pa isključivo, s nekoliko izuzetaka, u grafičkoj industriji. Usmjereno zanimanje tipografa, gdje sam uz taj posao upoznao i litografiju, fotografiju, snimanje i video obradu. Moja supruga i ja smo se vratili u Bihać 12. juna ove godine, gdje eto sad živimo, a moji roditelji su za nama došli prije nešto više od mjesec dana. U Bihaću se bavim raznim stvarima, u pitanju je sagledavanje situacije i preusmjerivanje. Sad za sad je u glavnom dobro, pa ćemo vidjeti šta nam budućnost nosi.

ABC: Obzirom da već jedno duže vrijeme primjećujemo vašu ljubav i strast prema starim gradovima, osobito Ostrošcu možete li nam reći šta se tačno krije iza te ljubavi. Dali se radi o hobiju ili vam je to profesionalni posao?

Ne mogu reći niti da je hobi, jer za to sam otišao i suviše daleko, ali isto tako ili više, ne mogu raći da mi je to profesija. Ovo zadnje iznosim iz dva razloga: Prvi je, što nisam istoričar, znači nije mi to struka, a drugi je prosto što od toga ne živim. Šta se krije iza te ljubavi? To je i suviše opširna priča, da bi je sad ovdje iznosio, ali u svakom slučaju je u pitanju ljubav. I ima nešto što je jednostavno vezano za moja prva iskustva u Švicarskoj i svemu onome što je nosilo sa sobom, življenjem tamo. Još ranih osamdesetih, odlazeći u posjetu ocu, koji je tada sam radio u toj zemlji, bio sam znači dijete, ali sam osjetio nešto posebno u vezi sa tim Ostrošcem. Posmatrajući tamo okolinu, razna mjesta koja smo obilazili, primjetio sam, da se mnogi elementi na Ostrošcu, a ovdje govorim isključivo o dvorcu, podudaraju sa viđenim recimo u Švicarskoj, Austriji i Njemačkoj. Pa i na televiziji. Bio sam veliki ljubitelj, pa i sada, onih «horor-filmova» tipa Bram Stokerovog «Dracule» itd. i jednostavno sam uočio te ogromne sličnosti. Naravno da tada, kao dijete, nisam znao to da definišem i smjestim, o čemu se radi, niti sam znao šta je gotika i romanika, a pogotovo nisam razlikovao historicizam, odnosno neogotiku i neoromaniku i mnoge razne stilove, kojima je građen ostroški dvorac. Ali s vremenom, iskustvom i intenzivnim zanimanjem, shvatio sam, i to izravno tvrdim već godinama, da je OSTROŽAC jedini dvorac takvog tipa u cijeloj našoj državi Bosni i Hercegovini. Nigdje više nećete naći dvorac na čunjastom brijegu, romantično smješten iznad predivne rijeke, izgrađen u pravom «švapskom maniru» - volim to tako navesti, da bi slikovitije opisao izgled tog dvorca. On, na žalost, samo je sjena onoga što je stvarno nekad bio. Ostrožac nije nikakav «Krajiški biser» niti «dragulj» - Ostrožac je zanemarena historicistička građevina, nakon što je opljačkana, porušena, jadno i brzinskom intervencijom tobože obnovljena, ali je više toga upropašteno, nego što je spašeno. Na Ostrošcu u stvari i nema ništa više da se spasi – kada govorimo o dvorcu, a dvorac je taj koji svojm položajem plijeni i privlači pažnju. Krov prokišnjava, stropne konstrukcije propadaju, fasada otpada, a jedan dio krovišta je skroz uništen. Uprkos svemu tome, poznavajući članove obitelji koji su tu živjeli, i poznavajući stvarni izgled nekadašnji, s tim slikama u glavi obilazim Ostrožac, i tješim samog sebe, možda i uzaludnom nadom, da će i za tu građevinu doći bolji dani…

Vezano:

ABC: Živio si u Švicarskoj, zašto si se odlučio vratiti u BiH?

Jeste, proveo sam kao što rekoh, već tridesetak godina u toj zemlji. Vidio sam svega i svašta, proputovao, radio, uživao, ali vjerujte, nikad nisam dozvolio da se emotivne veze za zavičajem pokidaju. Ne volim patetiku, nego želim iskreno da izrazim ono što osjećam, ljepšeg kraja od ovog gdje sam rođen, za mene jednostavno nema. Tu ne pomaže ni Ciriško jezero niti Bern niti Basel, i sve Alpe od Švicarske, preko Njemačke, Austrije i dalje. Bihać je smješten na prelijepom mjestu, njegova kotlina, Planine unaokolo, ravnice i prostranstva i rijeka Una, to su stvari kojima želim biti okružen. Volim prosto, kad kroz prozor pogledam, i vidim Plješevicu kako se širi, volim tjesne klisure rijeke Une, volim sva brda i doline i jednostavno želim da živim u rodnom gradu i u Bosni i Hercegovini. E sad, želje su jedno, a život možda naloži nešto drugo, ali to će vrijeme pokazati… 

ABC: Šta mislis koja je perspektiva razvoja ovog kraja?

Mislim da je jedna od moćnijih perspektiva – definitivno turizam. U to sam ubijeđen, jer sam i osobno dovodio turiste u Bihać, vodio posjetioce na rijeku Unu, Štrbački buk, rafting itd. i pored svih poteškoća i nedostataka, ti posjetioci (Švicarci) u više navrata, bili su oduševljeni boravkom u našem kraju. Mi imamo toliko resursa, na osnovu toga i toliko mogućnosti, da i ovo sve što se dešava, ne prestavlja niti jedan djelić onoga što bi sve moglo ovdje da se ostvari. Sjećam se riječi pokojne Julijane Petrović – rođene pl. Berks – koja mi je pričala, kako su im još prije Drugog svjetskog rata dolazili prijatelji iz Švicarske, pa ovi išli njima tamo, pa je došlo do razmjene dojmova, u glavnom Švicarci su rekli «vi uopće ne morate dolaziti u Švicarsku, vi ovdje imate svoje ljepote i bolje nego u Švicarskoj» - naravno misli se na prirodna bogatstva.

Vezano: Pl. Berks i Ostrožac-Tragovima jedne obitelji

ABC: Da li osim Ostrožca radiš na još nekim starim gradovima i općenito šta bi mogao kazati o ovom području i starim gradovima koji su tu smješteni?

Zbog posebnosti priče, posvetio sam se ponajviše Ostrošcu. Ali da bi taj dio priče savladao, ne bi bio potpun, da nisam obilazio i ostale ostatke gradova u našem kraju. Tu bih istakao Sokolac, nedavno sam po ne znam koji put boravio gore, snimao i slikao, pa su mi za oči zapali detalji tog grada, odnosno njegove branič-kule, koja je jedinstvena u cijelom našem regionu i mimo granica Bosne. Ta kula, kao branič-kula ima borbenu svojinu, ali je nekoć tako raskošno bila uređena, a ti se detalji i danas poznaju, da je ne moguće, da je ta kula služila samo za vojnu posadu. Svakog posjetioca bih upozorio, da obrati pažnju na fine detalje dovratnika, konzola, profilacije okoprozornika i još mnogo drugih finesa, koje se daju uočiti na toj građevini. Obišao sam sve ruševine gradova, od Kladuše do Ključa, od Bihaća do Krupe. Ostrožac je tu nešto posebno, ali isto tako ima vrijednih gradova i onih manjih, kraj kojih prolazimo, a da ih i ne zapazimo. Kao ostaci zamka kod Ćukova – Vranograč! Nedavno sam snimao i te ostatke i oduševljen sam položajem, na kojem ti ostaci odolijevaju zubu vremena.

ABC: Da li bi bila skupa rekonstrukcija svih starih gradova, da li je po tebi moguće pronaći sredstva?

Svaka rekonstrukcija zahtijeva znatna sredstva. Svi mi imamo svoje kuće, i nadogradnje i izgradnje, pa kad počnete nešto da prepravljate, obnavljate i prekrivate, iznenadite se, koliko to u stvari košta. A pričamo o stambenim objektima. Zamislite jedan Ostrožac, koji ne da ima 100 ili 200 kvadrata krovne površine, nego preko 1000 kvadrata. Zamislite jedan Sokolac, sad je završena jedna faza obnove, u nekoj daljoj fazi bi trebalo osposobiti istorijske hodnike, drvene konstrukcije po vrhu odbrambenih zidina, to su kubici i kubici građe, znači same dimenzije tih građevina uslovljavaju ogromne izdatke. Ovo što sam samo kao male primjere nabrojao, ne smije da bude obeshrabrujuće, jer nema tog rashoda, koji se ne bi isplatio u ulaganje očuvanja kulturno-istorijskog naslijeđa. To ne mora biti samo u novčanom smislu. Nama niko nije ostavio te građevine ni približno očuvane, zar mi da se pravdamo na taj način i da prepustimo da naša djeca i unuci samo još po slikama znaju šta se tu sve nekad nalazilo. Pogledajte šta se radi po Evropi. Njemačka, pa i Francuska imaju na hiljade istorijskih građevina, i to samo dvoraca, burgova i ruševina, pa sve čuvaju. I pošto su sve sačuvali idu korak dalje – u Francuskoj od 1997. godine ljudi zidaju zamak tehnikom od prije 800 godina, na početku su bili ismijavani, danas tu «bauštelu» posjeti oko 500.000 ljudi – naplaćuju se ulaznice, prodaju suveniri i knjige. Iz cijele Evrope tamo ljudi putuju da vide, kako se to nekad zidao grad – zamak. Zašto mi ne bi tako nešto ovdje pokrenuli. Imamo prilika i previše.

Vezano: Područje Krajine obiluje starim gradovima i zamkovima

ABC: Da li bi rekonstrukcija starih gradova dala jedinsvenost našoj turističkoj ponudi i da li je to skupa investicija s obzirom na ono što dobivamo?

Ovdje ću sada napraviti jednu digresiju – kada je 5. septembra 1869. godine položen kamen temeljac za dvorac bavarskog kralja Ludwiga II, niko nije ni sanjao, niti je mogao sebi pretpostaviti, da će taj dvorac u jednom danu posjećivati i do 20.000 ljudi. Bavarski kralj je zbog tog dvorca i ostalih dvoraca koji su bili u izgradnji, bankrotirao, a 1886. godine su ga proglasili ludim i skinuli s trona – jer troši nemilice i ugrožava stabilnost kraljevine. Sada ni jedan Japanac ne može si zamisliti putovanje po Evropi, a da ne vidi Neuschwanstein u Bavarskoj. Šta želim time reći, ne moramo ili ne možemo mi možda uživati u «investiciji» ali hajdemo raditi nešto što će naši ljudi za 100 godina na ovim prostorima uživati. Neki gradovi i kule su građene prije više stotina vijekova, očuvali su se do danas, hajdemo mi učiniti, da stoje i idućih pet stotina godina. Kulturno-istorijsko naslijeđe i kratkoročno gledanje na investiranje, a investicija očekuje i brz povrat uloženih sredstava, nekako to meni ne ide jedno uz drugo. Vlast, državna, entitetska, kantonalna i lokalna mora imati razvijenu svijest o očuvanju kulturno-istorijskog naslijeđa, ako nema sredstava, onda političari svojim «šarmom» i svojim «vezama» treba da vrbuju po svijetu za ta sredstva, i privlačiti investitore i moguće blagonaklonjene donatore, koji bi ubrizgavali znatan dio sredstava za tu namjenu. Ali… ostalo je mnogima jasno… Rekonstrukcija većine ostataka gradova i kula u našem kraju, bi zasigurno povećalo turističku i kulturnu vrijednost našeg kraja. I sve je moguće, baš sve. U pitanju su vrijeme, ljudi i okolnosti… 

ABC: Šta mislis o rekonstrukciji starog grada Sokolac, završena je jedna faza kako vidiš njegovu budućnost?

Već smo malo pričali o Sokolu gradu, njegovo stanje mi je bilo poznato prije ove djelimične obnove, pa mogu reći, bolje išta nego ništa. Ali ovo «išta» nije dobro. Svaki burgolog, čovjek svjestan ondašnjih prilika, načina građenja, uoči će mnoge nedostatke, tako ih ima i na Sokocu. U budućnosti bi se trebali ukloniti ovi pomenuti nedostaci, i pozornije ponijeti računa o namjeni i vjerodostojnoj rekonstrukciji. Sokolac bi mogao biti BISER GRADITELJSTVA nadomak Bihaća, magnet za turiste i lokalno stanovnišvo, i to ogromnih razmjera.

Vezano: Kako je nekad izgledala srednjovjekovna tvrđava Sokolac kod Bihaća?

ABC: Da li postoji neka umjetička sloboda u rekonstrukcij starih gradova, pod uslovom da imamo malo podataka o istom?

Ne samo da postoji «neka» nego apsolutna umjetnička sloboda. Ovdje se i suviše «akademski» pristupa temi obnove i očuvanja spomenika. Ako nešto ne postoji, izmisli, nadogradi. A ja ne sumnjam, da mi imamo ljude, stručnjake, koji bi mogli osmisliti i nadograditi skladne sadržaje. Sokolac je izvanredan prostor za eksperimentisanje. Pogledajte opet šta se to u Njemačkoj ili eto Švicarskoj radi. Pa ljudi uzmu ruševine grada, obnove dijelove kako treba, i onda instaliraju nešto sasvim moderno, jedan restoran koji svojom arhitektonskom izvedbom skroz odudara od istorijskog ambijenta, ali to nikome ne smeta, čak se svjesno radi na tome, da se razlikuje izvorno od nadograđenog. Onda ima bezbroj primjera totalne novoizgradnje nekog porušenog grada ili kule, gdje samo prepoznajete izvorne zidine visine metar-dva – ostalo je sve s puno mašte nadograđeno. Pa sva ta Evropa, ti romantični burgovi na Rajni, po Njemačkoj i Švicarskoj su u stvari proizvodi umjetničke mašte od prije stopedeset godina – romantika. Onda su se ljudi hvatali za glavu, šta radite to, danas se Njemačka ponosi dolinom Rajne i brojem raskošnih dvoraca i burgova – mi mislimo da je to vijekovima tako – ne nije, nego je to rezultat romantike i historicizma – kao što je i ostroški dvorac proizvod romantične duše Isabelle von Berks i njenog arhitekte koji je po njenim željam nagizdao taj dvorac.

ABC: Kako vidiš budućnost ovog grada i svoju ulogu u njoj?

Ovdje će biti još svega i svašta. Živimo u haosu, koji prekriva tobože neki red. Ili smo dostigli ono najgore, pa su promjene ka boljem pred nama, ili ćemo još doživjeti nešto gore, da bi krenulo na bolje. Ali zbog ovoga «boljeg» ja bih ostao tu, i predurao ovo najgore, da bar moje dijete, odnosno naša djeca, mogu uživati koliko toliko u normalnim uvjetima. Ne možemo mi pričati o turizmu i finim gostima iz Evrope, a prosjaci vas vuku za rukav, psi lutalice skitaju po centru grada, stanete na raskrsnici na semaforu i pas dođe pod prozor i vrcka repom, moli da mu udijelite!!! Je li to za turizam? Budućnost? Ne možemo dovlačiti turiste u Bihać, glavni grad regiona, kantona, i odmah ih «deportovati» u prirodu, na Unu, ljudi bi prošetali gradom, da vide ono što još može da se vidi, i onda te scene. Budućnost bi bila fantastična, samo da se mi promijenimo, da se promijeni odnos vlasti prema nama i nas prema vlastima, mi bi bili mala Švica! Ja imam ulogu prosječnog građanina, koji živi tu, sve vidi i čuje, ali kao pojedinac, ne može ništa da učini. Ne mogu ja sam graditi dom za beskućnike, i zbrinjavati te ljude, niti sam mogu da lovim pse lutalice po gradu, da čistim ulice i rijeku Unu od smeća, da krpam razorene ceste, da čupam busenje i drače koje rastu po Jablanskoj ulici iz iskrivljenih ivičnjaka. To je stvar komune! Treba da se organizuju i da stručno udruženim snagama pod hitno rješavaju jedan problem za drugim. Ali što prije…

ABC: Za kraj imas li nesto poručiti čitaocima ABC.ba portala?

Želim pozdraviti sve čitaoce abc.ba portala, kao i ekipu koja stoji iza ovog, jer shvatio sam, da je abc.ba jedan dinamičan, fleksibilan i mlad portal koji ima strašno dobrog potencijala. Preporučio bih, da se što veći broj čitaoca uključi u rješavanje navedenih problema, preporučio bih čak što više da mi, građani u što većem broju idemo na živce vlastima sa našim zahtjevima i prohtjevima. Jer mi smo građani ovoga grada – mi smo ljudi i naše osnovno ljudsko pravo je pravo na dostojanstvo, ljudsko dostojanstvo koje nam niko «ne bi trebao uskraćivati i narušavati» a po ovome gore navedenom, to se uveliko dešava i to već predugo. Još jednom hvala na interesovanju i veliki pozdrav za sve vas i čitaoce abc.ba portala.

/ABC.ba

 

 

KOMENTARI