Najbolji vicevi sa Balkana
Objavljeno: 08.09.2015. u 20:25   |  Izvor: ABC.ba 

Dalila Odobašić

Šta je svijetu prosvjeta?

Danas me sjećanje vratilo na 27. mart 2010. godine. Bila je subota, jedna od onih koje ću zauvijek pamtiti. Te subote, učenici osnovnih i srednjih škola u Unsko-Sanskom kantonu su umjesto odmora od škole, trebali biti u klupama da bi stigli nadoknaditi sve izgubljene dane nastave, zbog štrajka prosvjetnih radnika.

Štrajka na kojeg su bili primorani jer su, kad se radi o prioritetima Vlade USK, na zadnjem mjestu. Ljudi koji su zaposleni u obrazovno-odgojnim institucijama, koje obrazuju i odgajaju nove naraštaje građana ove države, baš ti ljudi nisu mogli dobiti prava koja zaslužuju, počevši s pravom da budu redovno plaćeni za posao koji rade.

Toga dana je na Gradskom trgu u Bihaću bilo više od hiljadu osnovaca i srednjoškolaca. Ja kao učenik drugog razreda bihaćke Gimnazije bila sam jedna od njih. Pokazana je tolika zrelost od strane djece koja su se okupila bez ikakvih incidenata, sa savršeno isplaniranim programom okupljanja i sa jasnim razlozima u glavi. Djeca koja su svjesno otišla na Gradski trg, a ne u školu, jer su istovremeno, svi do jednog, bili svjesni da ukoliko svi zajedno stanu na stranu profesora i nastavnika, politički pristrasni direktori škola i Vlada USK ne mogu uraditi ništa protiv njih. A pokušali su. Privesti organizatora, zaustaviti proteste. Sve bi to bilo moguće, da se nisu suprostavili masi koja je imala cilj, izboriti se za svoja prava. Nastava subotom se nikad nije desila.

Danas, kada sam student završne godine fakulteta, prosvjetni radnici USK su opet u štrajku. Po svim informacijama koje dolaze iz medija, jasno je da trpe teror od strane Vlade. Mislim da ovo što kažem nije prenapuhano, jer je u pitanju omalovažavanje i degradiranje ljudi koji su nosioci stubova našeg društva.

Nisam kompetentna da govorim o tome da li Vlada USK ima novaca da isplati zaostatke prosvjetnim radnicima, ali kao i svaki drugi građanin znam da je bilo govora o kreditu koji je podignut u te namjene, a isto tako mi je jasno da su zaostaci u visini dvodnevnog punjenja budžeta u našem kantonu. Možda kad bi se smanjile menadžerske plate zaposlenih u Vladinim ustanovama, bilo bi novca za isplate prosvjetnim radnicima?!

Po zadnjim izjavama, Vlada se žali na stanje koje je zatekla, megalomanski se govori o do sad urađenom i iznova se baca ljaga na sindikat i prosvjetu. Ne nazire se kraj farsi koja više nije problem samo prosvjetnih radnika i Vlade, nego i učenika, roditelja, te cijelog društva.

Da se vratim na početak, razlog što sam spomenula priču iz 2010. godine je činjenica da su u manjini oni koji izražavaju podršku prosvjetnim radnicima. Jedne ne interesuje, jer su u zabludi da se taj problem ne tiče njih samih, drugi, poput čak i nekih nastavnika i profesora drže se uz svoje političke stranke uz bojazan da progovore jer bi mogli ostati bez radnih mjesta i političkih pozicija. Opet se, po ko zna koji put, pitam do kad ćemo se svi bojati nekog ili nečeg!? Ne treba čekati da bude kasno, da djeca zimu provedu u hladnim školama, a da cijeli septembar budu van istih. Svaki segment našeg društva čini da ono bude cjelovito i čvrsto. Ako je jedan segmet klimav, normalno funkcionisanje je nemoguće, pogotovo kada je u pitanju prosvjeta koja je zadužena za stabilnost i napredak ne samo kod nas, nego u cijelom svijetu.  Gdje ste bihaćki aktivisti i borci za ljudska prava, roditelji i učenici? Vrijeme je da djelujete.

Ostale kolumne od Dalila Odobašić:

MISS NET
ABC
KOMENTARI