Bauunternehmen Baufirma Salzburg Trockenbau Salzburg Trockenbau Unternehmen Salzburg Spengler Salzburg Aussenputz Salzburg Fliesenleger Salzburg Innenputz Salzburg Schlosser Salzburg
Objavljeno: 25.10.2013. u 07:19   |  Izvor: abc.ba 

Književnik

Mugdim Galijašević

Mugdim Galijašević je rođen neposredno nakon Drugog svjetskog rata, dakle 1945. godine u Sarajevu.

Čovjek kojemu je pisana riječ svetinja i koji je svoj život posvetio peru i papiru. Pisanje čini njegovu životnu parolu. „Običan čovjek“ koji se morao mnogo potruditi da bi došao do određenih stvari, kojeg „život nije mazio“, koji je od raznosača novina, postao jedan veliki bosansko-hercegovački književnik.U narednih par rečenica možete se bolje upoznati sa njim, njegovim djelima i njegovom životnom pričom.

Razgovarala: Nermina Blažević

Kao i gotovo svaka bosansko-hercegovačka priča, sigurno je i Vaša ispunjena sjećanjima, poukama i zanimljivostima.

Da, naravno. Ja sam rođen u Sarajevu 1945. godine. Moj otac Sulejmen Galijašević je bio pripadnik pokreta otpora u Sarajevu (ilegalac). Kratko pred oslobođenje Sarajeva 1945. Godine on je uhapšen , mučen u poznatom ustaškom mučilištu Luburića vila u Sarajevu, te posljednjim transportom odvučen u logor smrti Jasenovac i tamo ubijen.

Imao je 27 godina. Ja sam se rodio dva mjesca poslije, a sestra je imala nepune tri godine. Za vrijeme profesionalnog rada u novinarstvu bio sam na brojnim uredničkim funkcijama. Radio sam u onim davnašnjim „Večernjim novinama“, „Oslobođenju“ i  „Avazu“. Prije odlaska u penziju prije dvije godine bio sam skoro desetak godina glavni urednik Inozemnog „Avaza“. Nakon rata više godina sam bio dopisnik i komentator DW iz Sarajeva. U ratu sam jedno vrijeme bio portparol RMUP-a BiH i član kolegija ministra.

Šta Vas vodi kroz život, i samim tim motiviše da pišete?

Ja sam u suštini veliki  optimista, mada me život nije mazio. Borac sam od malih nogu i do dana današnjeg, računajući i ovu groznu agresiju. Uvijek sam sebi govorio da se moramo sami brinuti za sebe, a ne očekivati  da to neko učini za tnas. Uvijek sam nastojao da živim pošteno. Dok sam radio u novinarstvu, smatrao sam svojom obavezom da mlađe učim tako što sam im kazivao da imaju oružje u rukama kojim mogu nekoga ubiti ili doživotno raniti. Zavisi od njihove savjesti. Želio sam kazati koja je u to vrijeme bila snaga onoga što napišeš. Dakle za sve što želiš postići treba truda i upornosti.

Kažete da ste penzioner, ali Vi ste i dalje aktivni i častite nas Vašim djelima.

Pa čime se novinar može baviti. U penziji sam dvije godine, ali to je na papiru. Ja ne  poznajem ni jednog novinara koji ako ima zdravlja prestaje pisati odlaskom u penziju. Pišem i dalje za više novina, „Avaz“ prije svega, portale  kao Bošnjaci.net. i druge, na Facebooku se pojavim kada zaželim da objavim neku svoju crticu ili reagovanje. Dakle to je novinarski dio posla. U međuvremenu sam napisao knjigu „Suza na mezaru“ i roman „Kapija života“. Suza je obajavljena prije dvije godine, a „Kapija“ prije nekoliko mjeseci.

Tvrdite da ste novinar sa mnogo godina staža, kako to?

Ne, ja  tvrdim da sam novinar koji najduže druguje s novinama. Kako? U radnoj knjižici mi je upisan profesionalni radni staž  od skoro četrdeset dvije godine. Od četvrte godine do završetka fakulteta raznosio sam novine u jutarnjim satima, pa su me moje mušterije, od kojih su većina postali prijatelji, prozvali novinarom. Dakle, sračunajte , moje drugovanje računajući i ovo današnje je druženje  duže od 60 godina.

Zašto baš književnost i pisanje?

Dugo sam radio u dnevnim novinama, pa bih ponekada kada uhvatim vremena objavio i poneku reportažu. Ali, nikada nisam ni sanjao da ću napisati dvije knjige, a upolovljeno je pisanje i treće. U mojoj porodici je izgleda u genima pisanje. Ja potičem od begovske familije Galijaševića iz Tešnja, a neki od mnogih su poznati hroničari iz onih davnih vremena. Ja sam valjda izdanak te familije. Moj sin Vanja je diplomirani žurnalista i dva ispita ga dijele od zvanja magistra. Supruga Višnja je takođe bila novinar, inače je profesor bosanskog jezika i književnosti. Nakon rada u „Oslobođenju“  kao lektor  i korektor, zaposlila se kao profesor bosaskog jezika u srednjoj školi. Izvrstan je lektor i tu imam prednost. Lektoriše besplatno moje knjige.

Možete li nam predstaviti u par rečenica svoja djela?

U novinama sam naučio da je najveće umijeće u nekoliko rečenica reći što više, da te ljudi razumiju.

„Suza“ je svojevrsna priča o oslobodiocima Sarajeva, to su 23 priče, upečatljivog razgovora na sarajevskim mezarjima sa onim koji su najviše dali ovoj zemlji-šehidima. Zapravo, oni govore, a ja zapisujem.

„Kapija života“ je roman, takođe s tematikom iz ove posljednje agresije, ali se dotiče i Drugog svjetskog rata. Ona je u stvari svojevrstan nastavak prve knjige, iako je potpuno autonomna. Moj recenzent  akademik prof. dr. Ferid Muhić za „Suzu“ je rekao : “Bošnjaci su narod velikih suza. Nemoguće je da propadne narod tolikih suza“. A za „Kapiju života je kazao: “Ovo nije knjiga, prijatelji: Ovo je Bosna i ovo su Bošnjaci. Ko razumije ovu knjigu kako treba, razumije i Bosnu i Bošnjake“.  Recenzenti obje knjige su pomenuti prof. dr. Muhić i moj kolega pisac i novinar Muhamed Mahmutović.

Da li ste osvojili neke nagrade?

„Suza na mezaru“ je prevedena na turski jezik i u Izmiru čeka oko dvije hiljade primjeraka da počnemo s promocijama i distribucijom. Kada se tome pridodaju njena tri izdanja, onda se može zaključiti da je knjiga s velikim tiražom za naše pojmove. S tim što su mi kazali da je tiraž na turskom samo početni i da će biti doštampavanja. Turska je zemlja u kojoj živi više miliona ljudi porijeklom iz naših krajeva i zainteresovani su za sve što se događalo u Bosni.

„Suza“ je predstavljena 2011. godine na prestižnom  Sajmu knjiga u Frankfurtu. Nalazi se na policama  Univerzitetske biblioteke u Parizu i u vitrinama Muzeja našeg prvog predsjednika Alije Izetbegovića.  „Kapija života“ je tek izašla prije nekoliko mjeseci i ona je do sada probila led u Amsterdamu, Arnhemu i Ofenbahu. Moja najveća nagrada je nedavna prva sarajevska promocija mojih knjiga pod motom „Druženje s Galijom“, što je moj nadimak. Ostvario sam svoj sarajevski san.

Zašto baš nazivi „Suza na mezaru“ i „Kapija života“?

U ovoj Bosni u kojoj se nikada nije ništa završilo, a da nije počinjao novi belaj, suze su izraz ljubavi za nekim dragim. Njihove suze su suze ponosa. Ovdje je narod naučio da za svaki pedalj svoje zemlje i svaki dan slobode valja proliti krv. Ove suze koje kupaju nišane na mezarima, nisu suze kukavica, to su suze  koje će biti naša snaga za budućnost. To su suze dobrih ljudi koji nisu naučili da povređuju druge. Oni se čak i ne žele svetiti neljudima što su im dodijelili tugu i bol kao vječne pratilje.

Što se tiče „Kapije“, svi smo ušli kroz jednu kapiju života na ovom svijetu i drugu kroz koju ćemo proći kada budemo završili sa ovodunjalučkim životom.

Kada ćete se predstaviti uživo čitaocima USK-a?

Moram priznati da sam iako porijeklom iz Tešnja, gdje su ljudi vični marketingu, prilično nespretan u organizaciji svojih promocija. Za drugog bih to znao uraditi, ali za sebe ne znam. Želio bih svakako da se to dogodi u dijelu zemlje, čije stanovnike posebno cijenim kao vrlo hrabre i poštene. Jednom sam poslao dopis čini mi se „Sedri“ i „Sadaki“, nisu odgovorili i ja sam se zastidio nečije nekorektnosti. Eto zašto Vaš portal ne bi bio taj da bude organizator mojih promocija. Sigurno se ne bi pokajali. U suštini sam skroman, ali ove knjige su zaista prihvaćene od čitalaca iznad svih mojih očekivanja.

Šta imate za poručiti našim čitaocima i portalu?

Ja bez prepotencije i lažne skromnosti mogu kazati da sam u žurnalizmu ispečen i da imam toliko iskustva da mogu osjetiti kvalitet. Da nije tako, ne bih s Vama kontaktirao. Na kraju i ovaj intervju objavljuje portal koga ja cijenim. Mišljenja sam da dobro radite. U portalu, a Vi to nabolje znate, najvažnije je biti brz, ali ne brzoplet. Zato i imate povjerenje čitalaca. Rijetko koji portal kao Vaš želi da se bavi i kulturom, što posebno cijenim.

KOMENTARI