Bauunternehmen Baufirma Salzburg Trockenbau Salzburg Trockenbau Unternehmen Salzburg Spengler Salzburg Aussenputz Salzburg Fliesenleger Salzburg Innenputz Salzburg Schlosser Salzburg
Objavljeno: 13.05.2013. u 20:37   |  Izvor: abc.ba 

Parkour

Ino Tuzlak

Zovem se Ino Tuzlak, rođen jednog finog ljeta 1991. godine, u Bihaću gdje i danas živim. Parkour treniram od 2007. godine.

Razgovarala: Ilda Alibegović

Parkour je za nekog ekstremni sport, drugi kažu način života, kako ga ti definišeš?

Parkour nikad neće biti sport, jer nema ni ograničenja ni pravila. Ja lično parkour vidim kao ljubavnu vezu između slobode i  kreativnosti.

Kako nazivamo one koji se bave parkourom?

Za djevojke je naziv  traceuse (trejserica), a za dečke traceur (trejser).

Štra zapravo radi jedan traceur - koji mu je glavni zadatak?

Glavni je zadatak da koristi samo svoje tijelo i um da bi najučinkovitije, najbrže i sigurno stigao od tačke A do tačke B.

Okolina je izuzetno bitan faktor u parkouru, gdje se izvodi parkour?

Divljina ima svoje čari parkoura, dok beton opet svoje. Tako da teren nije toliko bitan koliko je odabir samog traceura.

 

Koliko je parkour opasan?

Parkour jest opasna disciplina za one koji izbjegavaju zagrijavanje, istezanje, koji ne poznaju svoje tijelo i prelaze svoje granice sposobnosti. Sve povrede su bile baš zbog ovih razloga. Sad je povreda sve manje, ali se dešavaju češće kod napredovanih treninga, gdje je težina akrobacija veća.

Otkad se ti baviš parkourom, kako je došlo do toga?

Bavim se od 2007. godine, pogledao sam film „Yamakashi“ sa prijateljima i onda smo otišli na stadion sa mišljenjem da sve to možemo izvesti, shvatili smo brzo da se neki pokreti ne izvode tek tako jednostavno pa smo počeli trenirati. Privuklo nas je sve to toliko da smo onda otpočeli i redovne treninge. Stvarala se polako ekipa i počelo je upoznavanje sa parkourom na našim prostorima. 

U našem gradu ovo je prva pojava ovakve zanimacije, ko se ovdje bavi s tim, gdje, kako?

Danas imam svoj klub pod imenom PK „SFC“ Bihać u koji se mogu upisati muške i ženske osobe starije od 10 godina. Trening počinje od 1. juna. U klubu će biti trener za početnike i trener za napredne, koji su se već upoznali sa parkourom.

 

Da li imate ženskih polaznika?

Tri su djevojke trenirale jedan kratak period. Rjeđe se djevojke odluče za ovakav stil života, mada ih ima i nadamo se da će ih i biti u našem klubu.

Šta je potrebno osobi koja se želi baviti ovim sportom?

Za početak potrebna je jaka volja i dobra sposobnost skrivanja straha. Svi ga imaju, samo je bitno da se ne pokaže i da ti ne stvara problem oko akrobacija. Spremnost, tehnika, izdržljivost, fleksibilnost, eksplozivnost i mnogo jači um se stekne dobrim i redovnim treningom.

Da li ste do sad bili na nekim takmičenjima i sa kakvim rezultatima?

Takmičenja u parkouru nema, jer nema pravila, ali se održavaju okupljanja (JAM), u gradovima sa prostora bivše Jugoslavije kao što su: Skoplje, Beograd, Novi Sad, Sarajevo, Zagreb, Zenica, Banja Luka, Bihać i drugi. Mi smo išli u Sarajevo 2009. i u Zagreb 2013. godine. Imamo u planu ići u Banja Luku i odmah poslije toga i u Zenicu. A što se tiče samog Bihaća, u planu mi je organizacija i okupljanje kod nas, gdje bi trebalo da se okupi 50-ak traceura sa cijelog Balkana.

 

U nekim zemljama u obaveznom vojnom treningu parkour je sastavni dio - kako na to gledaš?

Kada poznaješ parkour istim tim poznaješ i prirodu terena, što u vojsci dobro dođe, tako da se slažem sa tim da se parkour nastavi uvoditi u vojne vježbe jer smatram da u nekim prilikama može biti od životne važnosti, a na kraju krajeva i spremnost vojnika će biti veća. Po meni bi trebalo da se neke osnove parkoura, sa možda slabijom dinamikom, uvedu u ustanove gdje odgajamo mlađu dob pa čak da se na neki način vježbe uvedu i u staračke domove.

Koliko imaš podršku od okoline?

Podršku gradske vlasti nismo baš imali, a podrška prijatelja je bila i ostat će neprocjenjiva, koliko god mala bila. 2009. godine kad je bilo prvo okupljanje u Sarajevu, ostale ekipe su odlazile na okupljanje pod sponzorstvom svoga grada. Tražili smo pomoć od grada, u obliku dvije povratne karte, koje su jedva prelazile iznos od 100 KM, jer smo ostalo nekako riješili. Rečeno nam je da je grad u recesiji i da smo mi dobri dečki koji će to razumijeti, otad ne tražimo pomoć od grada jer očekujemo takve odgovore. Tako su tri srednjoškolca iznajmili auto i sami bez ikakve pomoći otišli za Sarajevo.

Naravno bilo je i ljudi koji su nam pomogli, za treninge je to Edin Muslić, za reklame Irnes Čavkić, a tu su i ostali drugovi koji su na bilo koji način bili moja podrška. Tužno je to da ljudi koji nam puno lakše mogu pomoći, to ne čine, a oni koji nam jesu pomogli, ponudili su svoju pomoć dobrovoljno.

Zašto je bitno da u Bihaću parkour zaživi?

Bitno je jer možemo u svom gradu širiti jednu kulturu, što parkour jeste, a ima mnogo potencijalnih traceura koji mogu za par godina vježbe da se ravnaju sa najboljim traceurima na Balkanu, a možda čak i šire. Uglavnom, ako nas nekad podrži grad i stvorimo dobre uslove za trening mogu da vam garantujem da ćemo imati jedan od najboljih timova koji može da bude veliki plus našem gradu što se tiče urbane kulture i da predstavi naš grad u najboljem mogućem svjetlu. Uz malu podršku već bismo ove godine mogli napraviti tradicionalno okupljanje Ex Yu! 

 

Iako iz tvog entuzijazma već predosjećam odgovor, voljela bih ipak čuti šta ovaj sport znači u tvom životu?

Parkour uz setove Adija Lukovca je moja seansa. Najbolje sam odluke donosio baš na treningu. Čudno je što tako „divlja“ disciplina ujedno toliko smiruje...

I danas kad imam svoje učenike, sretan sam jer sam bio uporan u nečemu što toliko volim do kraja i zahvaljujući parkouru danas sam u prvom redu ponosan na samog sebe!

Mnogo ti hvala Ino, Udruženje ABC je tvoja nova podrška i nada se tvom uspjehu koliko i vlastitome! Veliki pozdravi od nas.

Mnogo se zahvaljujem ekipi ABC-a, koji na poseban način prate svu omladinu našeg grada i pokušavaju joj biti od pomoći. Najveći pozdrav za sve ljude iz ABC-a!

KOMENTARI